Izašla nova knjiga Muzafera Hadžića

Povodom nedavnog izlaska iz štampe njegove druge knjige po redu pod naslovom “Mazaristani u Škrijelju”, razgovaramo sa autorom Muzaferom Hadžićem, predsjednikom džemata BKZ “Sandžak” Offenbach Njemačkoj, sekretarom Zajednice sandžačke dijaspore i članom Sabora Islamske zajednice Bošnjaka u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Gospodine Hadžiću, autor ste jedne specifične knjige, koja je ovih dana ugledala svjetlo dana u Novom Pazaru, a koja nosi naslov – Mezaristani u Škrijelju. Poznata je činjenica da su mezari i mezarja, odnosno groblja, ono što ostane kao trag sjećanja na one koji više nisu sa nama. Otkud ideja za ovakvo štivo?

Ovo je, ustvari, moja druga knjiga, iz moje zamisli da napišem jednu opširniju monografiju o rodnom selu Škrijelju, koje se nalazi u Sandžaku, 15-tak kilometara udaljeno od Novog Pazara. Ta monografija bi,dakle, bila satavljena od tri knjige koje bi predstavljale jedinstvenu cjelinu. Prvu knjigu iz te moje zamišljene trilogije sam, već, objavio 2017. godine, pod naslovom Škrijelje. Ova druga je naslovljena kao Mezaristani u Škrijelju, a treća knjiga, ako Bog da, će se ticati najistaknutijih ličnosti iz našeg sela, i za istu sam već počeo da prikupljam biografije ljudi i druge potrebne podatke. Ideja je da istražim i sakupim, koliko je to moguće, sve bitne i dostupne historiografske, kulturološke, etnološke, običajne i druge činjenice u vezi svog rodnog sela, da bi sve te činjenice bile sačuvane od zaborava i ostavljene u nasljeđe mlađim generacijama.

Rodni kraj je nešto što nas podsjeća odakle smo, ko smo i šta smo, ma gdje god da se u svijetu nalazili. Poseban pečat dali ste opisom svih mezarja i najstarijih nišana iz vašeg rodnog mjesta. Je li bilo teško prevesti sve šta na njima piše? Koliko je ljudi radilo na ovom projektu?

Pa vidite, kažu, kad čovjek pređe sredovječnost, počne razmišljati o nekom svom životnom učinku i postignutom uspjehu na ovome svijetu. Tako i mi koji smo daleko od svog rodnog mjesta, stalno osjećamo obavezu i dužnost da nešto korisno učinimo za svoj rodni kraj. U tom smislu i mene je vukla želja da ostavim iza sebe neko dobro djelo. Eto, obzirom da je o mojem rodnom selu veoma malo ili skoro ništa nije pisano, odlučio sam se da napišem monografiju. To je mnogo zahtjevan posao, ali ja sam se usudio da u skladu sa svojim mogućnostima i u skladu sa prikupljenim materijalom, napišem ovo djelo. Naše selo je prostorno veoma veliko i veoma razuđeno. Sastoji se od više zaselaka, tako da svaki od njih ima svoje mezarje. Nažalost, veliku teškoću mi je predstavljala činjenica da nisam mogao pronaći neke pisane izvore o nastanku i samim počecima života i naseljavanju ljudi na ovom prostoru. Zato sam pokušao da putem tumačenja natpisa na najstarijim nišanima dođem do nekih bitnih informacija. Sve je to trebalo transkribovati i prevesti sa osmanlijskog jezika na naš jezik. Naročitu pažnju sam poklonio najstarijim nišanima. Mnogi od njih nemaju nikakvih oznaka. A od onih sa natpisima i “tarihima” najstariji je onaj iz mezarja preko puta džamije, na ime nekog Maksud-paše, iz 1823. godine. Dakle datira od prije dvesta godina. Zahvalan sam ljudima koji su mi pomogli u prikupljanju važnih činjenica i podataka. Te sam ljude spomenuo u knjizi, a ovdje da istaknem samo imena dvojice njih – Fatiha Hadžića, poznatog publiciste, i Nesiba Pepića, magistra i profesora turskog jezika i književnosti. Oni su mi svako na svoj način pomogli da i ova moja knjiga bude završena i evo ovih dana postane dostupna užoj i široj javnosti.

U sklopu knjige dali ste i korisna objašnjenja oko dženaze i sahranjivanja umrlih, što je i zvaničan stav Rijaseta IZ-e u BiH. Smatrate li da će ova knjiga biti podsjetnik i za one mlađe generacije?

Kao dugogodišnji član a u zadnje vrijeme i predsjednik džemata u Offenbachu, u Njemačkoj, uvjerio sam se da mnogi naši džematlije, a naročito mladi ljudi, imaju veoma malo znanja iz oblasti koja se tiče dženaza, mezarja, pravljenja kaburova, nišana, kao i same terminologije i uopšte islamskih propisa u vezi sa sahranjivanjem. Zato sam u knjigu uvrstio Uputstvo zvanične islamske zajednice Bosne i Hercegovine, koje će poslužiti svima onima koji žele nešto više saznati iz ove oblasti. Neću pretjerati ako kažem da će knjiga dobro doći i samim imamima i ostalim vjerskim službenicima, jer imaju na jednom mjestu baš sva neophodna fikhska i običajna pravila koja važe kod dženaza i sahranjivanja. I ne samo to nego sam na kraju knjige takodjer priložio i Zakon Republike Srbije o sahranjivanju i grobljima, te i Odluku o sahranjivanju/pokopavanju i grobljima/mezarjima, grada Novog Pazara, gdje se mogu pronaći svi potrebni podaci i odgovori na sva pravna, administrativna i tehnička pitanja u vezi sa ovom materijom. Sigurno mogu reći da je knjiga veoma korisna i potrebna svakom vjerniku, a kamo li onima koji su službeno vezani za dženaze, mezarja, pravljenje kaburova, i druga važna pitanja.

Koliko vam nedostaje rodni kraj?

Moram priznati da sam mnogo vezan za svoj rodni kraj. Evo više od 20 godina sam u inostranstvu i mogu vam reći da nije bilo dana da se ne sjetim i ne razmišljam o svom karaju. Skoro svakodnevno se čujem telefonom sa ljudima tamo. Pogotovu dok su mi bili živi rahmetli otac i majka. Naravno, često idem u svoj rodni kraj. Zato sa ovom monografijom, kao skromnim poklonom, želim da, na neki način, barem donekle, odužim dug svom zavičaju. Stalno govorim omladini i svojoj djeci da ne zaboravljaju svoj kraj i da uvijek na neki način nastoje pomoći ljudima u svom kraju.

Kako i gdje naši čitaoci mogu doći do knjige?

Pa da vam parvo kažem knjigu nisam pisao iz komercijalnih razloga. Ali imam određeni broj primjeraka koje zainteresovani mogu nabaviti putem kontakta sa autorom tel. broj:+491743557777 Offenbach, ili u Novom Pazaru, ul. Kragujevačka, br. 15. Moguće je da knjigadoživiijošnekoizdanje.

Na kraju, šta bi bila glavna poruka ove knjige?

U samoj knjizi sam zapisao otprilike slijedeće riječi: Želim da od ove moje knjige najprije bude sevaba za mene, za moje roditelje, za moju suprugu i djecu, za moje prijatelje i ahbabe, a također da svekoliku naučno-stručnu, dokumentarnu, teorijsku, praktičnu i svaku drugu korist imaju buduće generacije istraživača, studenata, profesora, nastavnika, vjernika, vjerskih službenika i svih zainteresiranih ljudi. Nadam se da će od knjige naročito biti koristi i za same mještane Škrijelja, koji u svojim vitrinama treba da imaju monografiju o svom rodnom mjestu, ali i za sve druge zainteresovane – za korijene, običaje, tradiciju, kulturnu i nasljeđe Bošnjaka na užim i širim sandžačkim prostorima.